Esperanto je meðunarodni jezik. Za esperanto se može reći da je nastao u odreðenim istorijskim uslovima, kada je napredak meðunarodnih odnosa stvorio stvarnu potrebu za njim i kada je taj isti napredak stvorio dovoljan internacionalni jezički materijal iz kojeg se formirao meðunarodni jezik. Genijalno uočivši sintezu ovih procesa poljski ljekar i lingvista Laza Ludovik Zamenhof u julu 1887. godine objavio je prvi udžbenik meðunarodnog jezika. Prvo izdanje tog udžbenika Zamenhof je potpisao pseudonimom "Doktoro Esperanto", poslije čega je i sam meðunarodni jezik često nazivan tim imenom. Iz ovog malog sjemena, malo po malo, za proteklih stotinu godina esperanto je izrastao u nepobitan lingvistički i sociološki fenomen. Prkoseći svim preprekama od predrasuda, rasizma i šovinizma, ratova, pogrešnih predstavljanja do direktnih zabrana i čak proganjanja, meðunarodni jezik je prokrčio put u sve krajeve svijeta i prodro u sve društvene slojeve, stalno se bogateći novim kulturnim sadržajima i trajno se jezički razvijajući. Koja su najvažnija dostignuća meðunarodnog jezika u njegovoj dosadašnjoj istoriji i kakva je njegova dalja perspektiva?