Društveno-istorijski uslovi u kojima se formirao i razvijao meðunarodni jezik neumitno utiču i na njegovu perspektivu. Više nego ikada danas je narasla svijest o kulturnoj raznovrsnosti savremenog svijeta, o unutrašnjem bogatstvu kultura i o njihovom originalnom doprinosu zajedničkom naslijeðu čovječanstva. Danas se čine sve jači napori da se sačuva kulturni inegritet društva, pošto su brojne društvene zajednice suočene sa pritiscima ekonomskog i političkog kolonijalizma, praćeni kulturnim imperijalizmom. Više nego ikada danas se razvila svijest da jezičke prepreke onemugućavaju uspostavljanje bližih kontakata meðu ljudima, da otežavaju uzajamno sporazumijevanje i zajedničku akciju, ali i da je ove prepreke jedino moguće premostiti uz zaštitu i obezbjeðenje jezičke osobenosti svih etničkih grupa, uz poštovanje i razvijanje svih oblika ravnopravnosti. Isto tako brz razvoj proizvodnih snaga, dalje podruštvljavanje i internacionalizacija proizvodnje, nauke i tehnologije, sve tješnje povezivanje zemalja i meðuzavisnosti svijeta, nameću više nego ikada potrebu za sve masovnijim učešćem ljudi u meðunarodnom komuniciranju. U ovim objektivnim društveno-istorijskim kretanjima meðunarodni jezik se javlja kao logično i i praktično jedino pravedno rješenje, kao sinteza s jedne strane čvrste volje naroda i etničkih grupa da sačuvaju svoje jezike kao glavne elemente svoga identiteta i s druge strane zahtjeva širokog svjetskog komuniciranja.